Gavran i lija

Poslušajte priču koja vrijedi jednako na istoku i na zapadu svijeta.

Crni je gavran negdje ukrao komad bijelog sira, odletio s njime na vrh hrasta i pritom s grane stresao nekoliko žirova. Pali su ravno na gladnu lisicu. Podigla je pogled, ugledala sir i pticu te se nasmiješila, oblizujući njušku.

– Visoko si, sire, i još u kljunu zlobne ptice, rekla je. – Ali ne zvala se ja lisicom ako ne padneš preda me!

Zagladila je dlaku oko žutih ušiju kako joj ne bi stršila, a onda se gavranu obratila medenim riječima:

– Divno stvorenje, kralju svih ptica, odakle te nosi tvoj ponosni let? Na tom hrastu treperiš poput zvijezde, dok cijeli šumski svijet zadivljeno gleda u tebe. Perje ti blista i sjaji; njegova mi ljepota gotovo oduzima vid. Kako da me ne bude stid što ti se obraćam u ovom svom riđem krznu?

Predstavljajući sebe kao nerazumnu šumsku zvijer, a njega kao prijatelja žarkoga sunca, nastavila je:

– U ime svih životinja donosim ti molbu. Usreći ovu tužnu šumu i s toga uzvišenog mjesta razveseli nas pjesmom! Kad ti perje tako divno treperi, koliko li tek sladak mora biti tvoj glas!

Gavran je bijeli sir još držao čvrsto u snažnom kljunu. No te su ga umilne riječi toliko ispunile ohološću da mu je sva razboritost nestala. Razvalio je kljun i počeo graktati. Sir je, upravo kako je lisici odgovaralo, pao ravno u njezine šape.

Gavran je nastavio glasno graktati, željan da pokaže što mu grlo može. Pod hrastom se, međutim, lisica smijala i prenemagala:

– Ostaj mi zdravo, luda ptico! Meni sir, a tebi pouka. Znaj: kad ne bi bilo ludih ptica, ne bi bilo ni laskavaca.