Gavran i lija

Crni je gavran negdje ukrao komad bijelog sira i sjeo s njime na vrh hrasta. Dok se smještao, srušio je nekoliko žirova, koji su pali na gladnu lisicu ispod stabla. Ona je podigla oči, ugledala pticu sa sirom i nasmijala se, oblizujući njušku.

– Visoko si, sire, u kljunu te zlobne ptice, rekla je. – Ali ja ne bih bila lisica kad ne bi pao preda me!

Zagladila je dlaku oko žutih ušiju kako joj ne bi stršila, a zatim se slatkim glasom obratila gavranu:

– Divna ptico, kralju svih ptica, odakle nam dolaziš tako ponosan? Sjajiš poput zvijezde na tom hrastu, a cijeli ti se šumski svijet divi. Tvoje perje blista toliko da me njegova ljepota gotovo zasljepljuje. Sramim se što s tobom razgovaram u ovom svom crvenkastom krznu!

Nastavila je govoriti kako je ona samo nerazumna šumska životinja, dok je gavran prijatelj sunca. Zato mu, rekla je, donosi molbu ostalih životinja:

– Razveseli pjesmom ovu tužnu šumu! Ako ti je perje tako lijepo, kakav tek mora biti tvoj glas!

Gavran je dotad čvrsto držao bijeli sir u kljunu. Ali ugodne su ga riječi ispunile ponosom i zaboravio je na oprez. Široko je otvorio kljun i zagraktao. Sir je pao upravo tamo gdje je lisica željela: ravno u njezine šape.

Gavran je nastavio pokazivati svoj glas, a lisica se pod hrastom smijala i govorila:

– Pozdrav, glupa ptico! Meni sir, a tebi pouka. Kad ne bi bilo glupih ptica, ne bi bilo ni onih koji ih obasipaju pohvalama radi vlastite koristi.